hr gb de it es fr

Gradska groblja

Rimski su običaji i zakoni nalagali da se mrtvi pokapaju izvan grada, izvan gradskih zidina. Iz praktičnih razloga dostupnosti groblju i štednji plodna i za obradu vrijedna tla, groblja su se oblikovala uz ceste koje su izlazile iz grada pa su bogata i uređena groblja na tim položajima karakteristična za veće rimske gradove. Tako je bilo i u Saloni, u Zadru, Dokleji, da spomenemo one nešto bolje istražene. Bilo je i manjih groblja na vangradskim privatnim posjedima, gdje se pokapala uglavnom takva zajednica. Salonitanske su velike nekropole nastale uz prastare putove , pa se jedno groblje, nazvano in horto Metrodori protezalo uz cestu koja je iz grada vodila na zapad. Drugo je groblje bilo na sjeveroistoku, uz cestu koja je iz grada vodila u unutrašnjost pokrajine preko Klisa. Treće je groblje bilo uz cestu koja je iz grada vodila prema jugoistoku, prema Epetiju (Stobreču) i dalje na istok.

I u Saloni su groblja i poganska, o kojima će upravo ovdje biti riječ, i ona kršćanska u sklopu velikih grobljanskih crkava, dala mnoštvo nalaza koji odlično svjedoče o bogatstvu i kulturi njezinih stanovnika. Sva, pak, koja su bila blizu prvobitne jezgre grada, tj. onoga iz republikanskoga doba, bivala su postupno uklanjana širenjem grada na zapad i na istok, pa su mnogi ostaci nadgrobnih spomenika i monumentalnih grobnica bivali uzidani u gradske zidine. Takav je, na primjer, nadgrobni spomenik (ara) Pomponije Vere, izložen rekonstruiran u vrtu Arheološkog muzeja u Splitu.

1. Zapadno groblje najbolje je istraženo. Tamo se istraživalo još davne 1823. godine, zatim 1909.-1910., pa 1969.-1971. i napokon 1986.-1987. godine. Ova posljednja, najobimnija, najsustavnija i stručno odlično provedena istraživanja (B. Kirigin. I. Lokošek, J. Mardešić, S. Bilić), bila su u javnosti izazvala "sindrom zaobilaznice" koji je s nepravom postao sinonimom za sva istraživanja koja su se u to vrijeme provodila u Solinu.
Zapadno od amfiteatra, izvan grada pokraj zgrade INE, i danas su vidljivi ostaci zidova sačinjenih od velikih kamenih blokova domaćega modraca (dimenzije su im otprilike oko 2,00 x 0,60 x 0,80, a ima ih i većih). Početkom ovoga stoljeća protezali su se, kako se čini, sve do Kaštel Sućurca, do položaja Stačuni (Stačuline). Po načinu gradnje čini se da su ovi ostaci pripadali istoj cjelini. Tijekom stoljeća ove grobne čestice (hortusi) mijenjali su izgled, pa je o onoj izvornoj cjelini teško štogod sigurno reći. Vrlo je vjerojatno da je unutar svake ograde, grobne jedinice ili čestice, bio postavljen glavni spomenik, najvjerojatnije ara, a uokolo grobovi raznih vrsta i oblika.
Bilo je izloženo više mišljenja o tim ostacima, no pretpostavke se dadu svesti na dvije. Veći broj autora (F. Bulić, G. Novak, M. Suić i po njima još neki) vidio je u njima gradsko utvrđenje iz najranijeg grčkoga razdoblja Salone, tzv. megalitske zidine. Drugi, naprotiv, smatraju da je riječ o ogradama grobnih parcela /čestica/ koje su nastale u vrtu nekog Grka iz Isse ili Tragurija po imenu Metrodora, spomenuta u jednom natpisu. Treći, pak, (najnovije N. Cambi) drže - što je točno - da je riječ o nekropoli uz cestu, podijeljenoj na hortuse, ograđene i uređene čestice u koje su se polagali pokojnici u grobove, urne ili u sarkofage. Veliki blokovi bili su uglavnom nad razinom zemlje, poviše substrukcija, temelja, koji su sagrađeni od manjih kamenova povezanih žbukom.

Znatan dio ove nekropole blizu prvobitnoga grada uz cestu prema zapadu, bio je porušen kad su oko 170. godine sagrađene nove zidine Salone , a građa, kamenje, te natpisi - stele i sarkofazi, upotrijebljeni za gradnju utvrđenja i uzidani u nove obrambene strukture. Tom je prilikom i amfiteatar inkorporiran u taj sustav.
Groblje je bilo u funkciji do otprilike 4. stoljeća kad se pomalo napušta, jer se bogatiji građani, prihvativši kršćansku vjeru, počinju pokapati na novim, aktualnim grobljima oko crkve.

2. Istočno groblje protezalo se uz cestu koja je izlazila iz jezgre grada kroz tzv. Porta Caesarea i prolazilo područjem izvan prvobitnoga grada , prema rijeci Salon, na kojem se prostoru taj poslije proširio (tzv. urbs orientalis). Cesta je smjerala na istok prema Majdanu, odnosno prema Klisu i dalje u zaleđe. Kad je potkraj 2. stoljeća novi, istočni dio grada, opasan zidinama , na toj su se strani nalazila gradska vrata Porta Andetria. Groblje se protezalo uz cestu u dužini, kako se dade naslutiti, od nekoliko kilometara prema položaju Kamenice i Bili brig. Bilo je tu i mauzoleja bogatih porodica, pa stel vojnika VII. legije, sarkofaga, grobova u urnama itd. što pokazuje višestoljetno pokapanje na tome području. Po nadgrobnim stelama s natpisima vojnika VII. legije, nađenim nedaleko Bilankuše, može se njezin postanak postaviti u 1. stoljeće. Natpisi svjedoče da je jedan odjel VII. legije, stacionirane u logoru na Gardunu kod Trilja, boravio u prvoj polovici 1. st. poslije Krista u Saloni.

3. Jugoistočno groblje bilo je uz cestu koja se, izlazeći iz grada kroz Porta Caesarea, odvajala od one, upravo spomenute što je vodila u zaleđe; smjerao je ovaj odvojak prema jugoistoku, Epetiju i dalje na istok iza Mosora prema Naroni i, valjda, uz more prema Podstrani i Omišu (Oneum). Tu je nađeno vrlo vrijednih nalaza. Među njima se ističe nadgrobni natpis člana visoke gradske uprave, edila i duumvira Gaja Emilija Ingena, otkopan na položaju Jankovača (zapadno od današnjega glavnog raskršća prema Trogiru, Klisu i Splitu). U toj raskošnoj grobnoj parceli uz ostale podatke u natpisu o njenoj veličini i protezanju, spominje se i via munita, tj. cesta sagrađena preko neravna, blatna tla i riječnih rukava pokraj koje je bila Ingenova grobna čestica. Natpis je iz ranoga 1. stoljeća. Ovaj detalj vrlo je vrijedan za upoznavanje urbane topografije Salone jer nam, kao i neki natpisi pronađeni uz cestu istočne nekropole, te mnogi drugi usput uočeni i zabilježeni, svjedoči o toku rijeke u ta rana doba kad je Salon tekao kroza sam grad. Ti su zaključci potvrđeni i tijekom sondažnih istraživanja provedenih u istočnome dijelu grada 1979. god.
Ova se nekropola prostirala i dalje prema jugoistoku, a grobovi su otkriveni i na predjelu zvanom Japirko prilikom nedavne gradnje novoga naselja.