hr gb de it es fr

Gradska kupatila

U skladu s navikama i običajima antičkog, osobito rimskoga svijeta, u gradovima je bilo uz one privatne, u kompleksima raskošnijih kuća i vila, i više javnih termi. Najbolje sačuvane salonitanske terme nalaze se u tzv. Petrovoj ulici, istočno od sklopa gradskih bazilika, tj. cemeterijalnog kršćanskog episkopskog kompleksa. Ta je ulica u istočnome proširenju Salone vodila prema sjeveru, prema sporednim gradskim vratima u gradskome perimetru. Tu je početkom 20. stoljeća iskapao F. Bulić, a poslije njega W. Gerber.

Ove su terme, doduše, skromnijih dimenzija, no sadrže sve ambijente i prostorije karakteristične za rimska kupatila. To su otvoreni peristil, veliki bazen, svlačionice, bazeni za kupanje u hladnoj i toploj vodi i ostale pomoćne prostorije. Na temelju više pokazatelja (slijed gradnje i natpisi uzeti s drugih mjesta pa uzidani u strukture termi), smije se pretpostaviti da su sagrađene svršetkom 2. ili početkom 3. stoljeća nad ostacima neke privatne zgrade preuređene tom prigodom za novu namjenu. Poput ostalih građevina u Saloni bile su više puta pregrađivane, no onaj osnovni raspored i danas je vrlo čitljiv.

U kasnoantičko doba, kad su se kršćanske ideje znatno afirmirale, javni život i boravljenje u termama nešto je od čega se pomalo zazire, pa su terme izgubile prvobitnu funkciju: zidovi su mjestimice premazani bijelom bojom, a na velikim pilastrima pri ulazu uklesani su križevi, simboli nove ideologije. S obzirom na vodovodne instalacije koje su bile neophodne obim sadržajima i termama i krstionici, neki autori (E. Dyggve, pa S. Piplović) pomišljaju da su u to rano kršćansko doba terme mogle biti preuređene u krstionicu. To je, čini nam se, ipak neprihvatljivo. Ta, tek pedesetak metara zapadnije postoji cjelovit katedralni sklop s krstionicom pa bi ova, njemu tako blizu, bila ipak nepotrebna.