Ime današnjega grada Solina, urbonim Salona, javlja se u latinskome jeziku u singularnome obliku Salona, u pluralnome Salone (-ae). Oblik Salona sličan je nekolikim istodobnim imenima mjesta (gradova), rijeka i planina na primjer: Albona (Labin), Flanona (Plomin), Aenona (Nin), Scardona (Skradin), Narona (sačuvano je staro ime rijeke u današnjem obliku Norin, dok se ime grada izgubilo), Promona (današnja planina Promina); sva ona imaju porijeklo u ilirskome imenu bilo naselja, bilo rijeke ili brda. Zašto se staro ime Solina javlja u spomenuta dva vida: u singularnome kao Salona i pluralnome kao Salonae, nije lako objasniti. Ima, doduše, jedno rješenje koje je bio predložio D. Rendić Miočević, po kojem bi pluralni naziv grada značio "salonitansko područje", dakle kraj, širi prostor na kojem se poslije oblikovao grad Salona. Postoji i novije, koje je izložio N. Cambi. No, prije toga, jedna kraća digresija!

Odavna se pokušava odrediti mjesto prvoga pretpovijesnog i ranopovijesnog ilirskoga naselja. Poznato je, međutim, da u drugoj polovici 1. tisućljeća pr. Krista, a možda i prije toga doba, ilirski Delmati podižu mnoga naselja na nevelikim uzvišenjima nedaleko od morske obale i oko rijeke Salon. Po analogijama koje se uspostavljaju usporedbom sličnih okolnosti u životu i na tlu, takvo naselje valja zamisliti na nekoj uzvisini, brežuljku, a mjesto mu je vrlo teško točnije odrediti, uz ostalo, i s obzirom na izmijenjenu konfiguraciju čitava solinskoga kraja. Ivan Marović, odličan znalac toga pretpovijesnoga doba, pomišlja da je tadašnja "Salona" mogla biti na nekoj uzvisini pri donjim obroncima planina Kozjaka i Mosora. Sličnih naseobina, poglavito "gradinskoga tipa", bilo je bez dvojbe i drugdje, prema istoku, pod Kliškim prijevojem i prema zapadu, u Kaštelanskome polju.

Prema dosadašnjim arheološkim nalazima gradina, odnosno utvrđenih naseobina (oppidum) bilo je podno Klisa, nedaleko izvora rijeke i na padinama okolnih planina. Jedna je gradina bila nedvojbeno pod strukturom današnje tvrđave, dvije su na Markezinoj gredi, zatim jedna na Klis Kosi, Ozrini, Zagradini, Sv. Juri iznad izvora rijeke Jadra itd. U Uvodićima, jugoistočno od Klisa, na položaju zvanom Gradina postoje ostaci iz rimskoga doba: zidovi, cisterna, natpis u čast Jupitra uklesan u stijenu i tragovi točkova zaprežnih kola usječeni u kamen (spurillae). Poviše Rupotine je Žižina glavica, a nedavno je protumačena i jedna rana i vrlo važna naseobinsku struktura na području Donje Rupotine, na istočnoj padini Kozjaka. Tu se na kosi, koja je presječena starom cestom Solin - Klis, nalaze, uz ostalo, i strukture velikog utvrđenog sklopa.

Interpretirajući te ostatke, koji se protežu po kosi s lijeve i desne strane ceste u dužini oko 1 km, u smjeru zapad - istok, a u širini više od stotinu metara, N. Cambi je ponudio zanimljivo rješenje pluralnoga oblika imena grada, tj. imena Salonae. On smatra, uvažavajući i neka prethodna mišljenja i pretpostavke, da je to bio jedan ilirski oppidum (utvrđeno naselje, grad) iz 3.- 2. stoljeća prije Krista koji je trajao i mnogo poslije tog pretpostavljenoga početka. Na to upućuju ostaci četvrtaste građevine, valjda kakva hrama, iz kasnog republikanskoga ili ranoga carskoga doba. Opasan je bio taj opidum tzv. megalitskim zidinama, sagrađenim od velikih kamenih blokova. Cambi pomišlja da su se sve one male i izdvojene prapovijesne naseobine, među njima i ovaj opidum u Rupotini, nazivale istim imenom i da je upravo zato ime gradu iskazano katkad u pluralnome obliku Salonae - SolĄnŽ. Ova u Donjoj Rupotini bila bi jedna od naseobina položenih nedaleko rijeke Salon i na padinama okolnih brda. Druga, pak, od naseobina, koje su bile blizu mora, tijekom vremena dobila je ulogu središta. Bilo je, dakle, više Salona, naselja nedalekih jedno od drugoga, oko rijeke od ušća prema izvoru pod Klisom, te na istok i zapad rijeci, koja su se sjedinila pod istim temeljnim, glavnim imenom. Dodali bismo, preuzetim od rijeke koja je protjecala u njihovoj blizini. Taj pluralni oblik bio bi prema tome i stariji od singularnoga.

Valja, međutim, napomenuti da se pluralni naziv zadržao i mnogo poslije, pa ga tako donose pisani izvori, na primjer: sv. Jeronim (druga pol. 4. - poč. 5. stoljeća), pa Eutropije (druga pol. 4. stoljeća), Prosper Tiro Akvitanski (oko 390. - oko 426/8.), Marcelin komes (5. stoljeće) itd. Konačnog odgovora, čini se, još ipak nema. Prihvaćajući Cambijevu misao ostaje objasniti ove kasnije pluralne oblike imena i razloge njihovoj upotrebi u pouzdanim izvorima, u tekstovima spomenutih kasnoantičkih pisaca.