Glavni vjerski centar Salone nastao je u neposrednoj blizini prvoga kršćanskoga oratorija oblikovanoga u privatnoj kući, u tzv. domus ecclesiae. To je prostor omeđen sa zapadne strane gradskim zidinama, s istočne ulicom koja je vodila do malih gradskih vrata u zidinama na sjeveru, a s juga ulicom koja je izlazila iz onih starih gradskih vrata, nazvanih Porta Caesarea. U ostacima privatne kuće uz gradske zidine, vidi se dvorana tog oratorija s polukružnom apsidom i zidanom klupom za svećenike te podnožjem oltarne ograde. To je, kako se vjeruje, prvi kršćanski oratorij, koji je E. Dyggve nazvao oratorij A. U njegovoj blizi, na jugu, bio je još jedan, kojeg je nazvao oratorij B. Već je Bulić pomišljao da je to mjesto gdje se u vrijeme Domnija, prvoga salonitanskoga biskupa, sastajala zajednica kršćana. Na zapadu su bila vrata, pred njima mali atrij s fontanom (u blizini su bile terme i vodovodne instalacije). U novije doba B. Gabričević je pretpostavio da je oratorij uređen u vrijeme propovjednika Venancija, vjerojatno prvoga organizatora kršćanske zajednice početkom druge polovice 3. stoljeća.
Poslije Milanskoga reskripta o toleranciji 313. godine kršćanska je zajednica dobila legalitet javnog ispovijedanja pa je idućih godina i u Saloni započela gradnja velikog vjerskog višeslojnog kompleksa koji se gradio mnogim desetljećima i stoljećima. U njemu su bile podignute sve zgrade neophodne za ispovijedanje vjere potrebne kršćanskoj zajednici: jedna pa druga velika crkva, zatim krstionica, biskupski stan, atriji i predvorja. Glavni pristup tome kompleksu bio je s juga kroz monumentalni ulaz sa četiri stupa. Odatle se prilazilo u narteks, zajednički predprostor obiju usporednih bazilika na istočnoj strani. Dobro je sačuvan stari pločnik i pristupno stepenište krstioničkom kompleksu na sjeveru narteksa.
Sjeverna crkva, koju je F. Bulić, pretpostavivši da je to glavna, biskupska crkva Salone, nazvao gradskom bazilikom (Basilica urbana) trobrodna je bazilika s velikom polukružnom apsidom u kojoj su uza zid načinjene klupe za svećenike. Gradnju je započeo biskup Simferije u 4. stoljeću, a dovršio je njegov nasljednik biskup Egzihije cum clero et populo (sa svećenicima i narodom), kako piše na ulomku sačuvanog mozaika. Crkva je bila posvećena Kristu. Poput ostalih crkava toga doba i ova je tijekom vremena višekrat pregrađivana, osobito u 5. stoljeću.
Južno, neposredno uz ovu, bila je još jedna crkva bazilikalnoga oblika nad kojom je u doba biskupa Honorija II. (547.), u prvoj polovici 6. stoljeća, sagrađena velika crkva križnoga tlocrta. Taj je biskup poznat iz pisanih izvora kao sazivač crkvenih sabora u Saloni 530. i 533. godine, koji su bili vrlo važni za uspostavljanje crkvene vlasti u Dalmaciji.
