Ime današnjega grada Solina, urbonim Salona, javlja se u latinskome jeziku u singularnome obliku Salona, u pluralnome Salone (-ae). Oblik Salona sličan je nekolikim istodobnim imenima mjesta (gradova), rijeka i planina na primjer: Albona (Labin), Flanona (Plomin), Aenona (Nin), Scardona (Skradin), Narona (sačuvano je staro ime rijeke u današnjem obliku Norin, dok se ime grada izgubilo), Promona (današnja planina Promina); sva ona imaju porijeklo u ilirskome imenu bilo naselja, bilo rijeke ili brda. Zašto se staro ime Solina javlja u spomenuta dva vida: u singularnome kao Salona i pluralnome kao Salonae, nije lako objasniti. Ima, doduše, jedno rješenje koje je bio predložio D. Rendić Miočević, po kojem bi pluralni naziv grada značio "salonitansko područje", dakle kraj, širi prostor na kojem se poslije oblikovao grad Salona. Postoji i novije, koje je izložio N. Cambi. No, prije toga, jedna kraća digresija!

Odavna se pokušava odrediti mjesto prvoga pretpovijesnog i ranopovijesnog ilirskoga naselja. Poznato je, međutim, da u drugoj polovici 1. tisućljeća pr. Krista, a možda i prije toga doba, ilirski Delmati podižu mnoga naselja na nevelikim uzvišenjima nedaleko od morske obale i oko rijeke Salon. Po analogijama koje se uspostavljaju usporedbom sličnih okolnosti u životu i na tlu, takvo naselje valja zamisliti na nekoj uzvisini, brežuljku, a mjesto mu je vrlo teško točnije odrediti, uz ostalo, i s obzirom na izmijenjenu konfiguraciju čitava solinskoga kraja. Ivan Marović, odličan znalac toga pretpovijesnoga doba, pomišlja da je tadašnja "Salona" mogla biti na nekoj uzvisini pri donjim obroncima planina Kozjaka i Mosora. Sličnih naseobina, poglavito "gradinskoga tipa", bilo je bez dvojbe i drugdje, prema istoku, pod Kliškim prijevojem i prema zapadu, u Kaštelanskome polju.

Prema dosadašnjim arheološkim nalazima gradina, odnosno utvrđenih naseobina (oppidum) bilo je podno Klisa, nedaleko izvora rijeke i na padinama okolnih planina. Jedna je gradina bila nedvojbeno pod strukturom današnje tvrđave, dvije su na Markezinoj gredi, zatim jedna na Klis Kosi, Ozrini, Zagradini, Sv. Juri iznad izvora rijeke Jadra itd. U Uvodićima, jugoistočno od Klisa, na položaju zvanom Gradina postoje ostaci iz rimskoga doba: zidovi, cisterna, natpis u čast Jupitra uklesan u stijenu i tragovi točkova zaprežnih kola usječeni u kamen (spurillae). Poviše Rupotine je Žižina glavica, a nedavno je protumačena i jedna rana i vrlo važna naseobinsku struktura na području Donje Rupotine, na istočnoj padini Kozjaka. Tu se na kosi, koja je presječena starom cestom Solin - Klis, nalaze, uz ostalo, i strukture velikog utvrđenog sklopa.

Interpretirajući te ostatke, koji se protežu po kosi s lijeve i desne strane ceste u dužini oko 1 km, u smjeru zapad - istok, a u širini više od stotinu metara, N. Cambi je ponudio zanimljivo rješenje pluralnoga oblika imena grada, tj. imena Salonae. On smatra, uvažavajući i neka prethodna mišljenja i pretpostavke, da je to bio jedan ilirski oppidum (utvrđeno naselje, grad) iz 3.- 2. stoljeća prije Krista koji je trajao i mnogo poslije tog pretpostavljenoga početka. Na to upućuju ostaci četvrtaste građevine, valjda kakva hrama, iz kasnog republikanskoga ili ranoga carskoga doba. Opasan je bio taj opidum tzv. megalitskim zidinama, sagrađenim od velikih kamenih blokova. Cambi pomišlja da su se sve one male i izdvojene prapovijesne naseobine, među njima i ovaj opidum u Rupotini, nazivale istim imenom i da je upravo zato ime gradu iskazano katkad u pluralnome obliku Salonae - SolĄnŽ. Ova u Donjoj Rupotini bila bi jedna od naseobina položenih nedaleko rijeke Salon i na padinama okolnih brda. Druga, pak, od naseobina, koje su bile blizu mora, tijekom vremena dobila je ulogu središta. Bilo je, dakle, više Salona, naselja nedalekih jedno od drugoga, oko rijeke od ušća prema izvoru pod Klisom, te na istok i zapad rijeci, koja su se sjedinila pod istim temeljnim, glavnim imenom. Dodali bismo, preuzetim od rijeke koja je protjecala u njihovoj blizini. Taj pluralni oblik bio bi prema tome i stariji od singularnoga.

Valja, međutim, napomenuti da se pluralni naziv zadržao i mnogo poslije, pa ga tako donose pisani izvori, na primjer: sv. Jeronim (druga pol. 4. - poč. 5. stoljeća), pa Eutropije (druga pol. 4. stoljeća), Prosper Tiro Akvitanski (oko 390. - oko 426/8.), Marcelin komes (5. stoljeće) itd. Konačnog odgovora, čini se, još ipak nema. Prihvaćajući Cambijevu misao ostaje objasniti ove kasnije pluralne oblike imena i razloge njihovoj upotrebi u pouzdanim izvorima, u tekstovima spomenutih kasnoantičkih pisaca.

Zemljopisne vrijednosti područja, o kojima je bilo riječi, privukle su ljude da se tu nasele, da razmjenjuju dobra, proizvode, ali uz to i ideje - kulturu. Vrlo je vjerojatno da su ti isti razlozi naveli i Grke i Delmate - Ilire, a poslije i Italike da se usredotoče na ovaj prikladni kraj.

Ta pretpostavka o ranome naseljenju temelji se, doduše, na skromnim ostacima materijalne kulture koji svjedoče o čovjekovu boravljenju, valjda već u neolitiku (u mlađemu kamenome dobu) i zatim neprekidno sve do ranih povijesnih vremena, kada se naziru počeci grada. Nema arheoloških nalaza, usredotočenih na neko sasvim određeno mjesto koje bi svjedočilo o kakvoj naseobini iz toga doba. U njegovoj široj okolici i na području susjednoga Splita pronađeno je ipak uvjerljivih dokaza o životu u tim prvim razdobljima ljudske prošlosti. Tada se stanovalo i u špiljama okolnih planina Kozjaka i Mosora, na prijevojima, uz prastare putove (Klis), na otocima (Braču i Hvaru) itd. Današnji Solin, dakle, kao i većina suvremenih jadranskih gradova, nastao je u pradavnoj prošlosti.

Neki brončanodobni i željeznodobni predmeti (nakit i oružje), pronađeni na širem području Salone, ilirskoga su porijekla, drugi, pak, grčkoga. To je lijepo svjedočanstvo o trgovačkim doticajima ilirskih domorodaca s helenskim svijetom upravo u salonitanskome kraju. Takva je, na primjer, mala keramička posudica (piksida), grčkoga - korintskoga porijekla (6. stoljeće pr. Krista), ukrašena životinjskim likovima i biljnim motivima, zatim naušnica od zlata u liku erota, također grčkoga porijekla, nađena u Majdanu, podno Mosora (4/2. stoljeće pr. Krista). Grčki su proizvodi raznim putovima, pa i uz rijeku Naron (Neretva), prodirali i u dubinu kopna, pa tako na Glasincu kod Sarajeva, ima ratničke opreme i nakita grčkoga porijekla, a u Lici tvorevina od jantara.

Osim tih skromnih arheoloških, materijalnih tragova i malobrojni povijesni izvori svjedoče o doticajima domaćega stanovništva s grčkim doseljenicima, pa se iz čitavog toga sklopa podataka mogu naslutiti rana doba solinske prošlosti. Nešto mlađe vrijeme pokazuju tzv. megalitske zidine, sagrađene od velikih kamenih blokova na istočnoj strani prvoga grada uz gradska vrata i jedan golemi kapitel s bikovskim glavama (njegovu je važnost za datiranje početaka grada nedavno ponovno naglasio N. Cambi), koji je mogao stajati samo u vrlo monumentalnoj građevini sagrađenoj u prvoj polovici 1. stoljeća prije Krista. Takva je mogla nastati samo u već formiranu gradu!

Kada je Salona otpočela urbani uspon, u kojem je dosegnula status glavnoga grada provincije? Na ovo pitanje postoji prilično pouzdan odgovor: otprilike u kasno helenističko doba, usporedno s grčkim koloniziranjem obiju jadranskih obala i hrvatske i talijanske.

Najstarije pisane vijesti o Jadranu slute se i čitaju u tekstovima grčkih pisaca i sežu u klasično doba. Jadran se spominje u onodobnim mitovima, zatim u pjesnika i književnika, pa geografa i putopisaca u vrijeme osnivanja grčkih naseobina u Sredozemnome moru. Sredinom prvog tisućljeća prije Krista stanovnici istočne obale Jadrana dolaze sve češće u doticaj s grčkim trgovcima i moreplovcima koji su ponajviše smjerali prema ušću Pada na talijanskoj obali. Na tome velikom pomorskome putu otok Vis, nalazeći se otprilike po sredini obale, a relativno najbliže onoj zapadnoj, bio je idealna točka za predah.

Početkom 4. stoljeća odvijaju se na tom prostoru događaji koji su uvelike utjecali na ukupna povijesna zbivanja na Jadranu: Grci iz Sirakuze, potaknuti politikom svoga vladara Dionizija, utemeljuju najprije koloniju Isu (Issa - otok Vis) na mjestu današnjega grada Visa, u zaštićenu zaljevu, na osunčanoj padini maloga brdašca, pa Faros (Pharos - otok Hvar) u današnjoj dubokoj uvali Staroga Grada. Vrijedi spomenuti da je tada utemeljena i Ankona i Numana na talijanskoj, zapadnoj obali Jadrana. Issa postaje bogati grčki grad, voditelj grčkih interesa na istočnome Jadranu pa vjerojatno u 3. stoljeću osniva svoje ispostave na susjednome kopnu: Tragurij (Tragurion, danas Trogir) i Epetij (Epetion, danas Stobreč). One su odlična potvrda mnogovrsnih doticaja Grka s jadranskim krajevima, odnosno s ilirskim stanovništvom uz obalu i u zaleđu dalmatinskih planina: trgovanje je bilo znatno procvjetalo i uznapredovalo. U središtu čitavog tog prostora nalazila se ona ilirska, delmatska Salona ili Salone. Ta, pak, nije bila grčki grad premda je u njemu bilo Grka!

One Salone, ili longae Salonae, kako grad naziva rimski pjesnik Marko Anej Lukan (39.-65.) u svojemu spjevu Pharsalia, u rano se rimsko, tj. republikansko doba postupno usredotočuju na jednu točku. To je naseobina najbliža moru, kojoj grčki pisac Strabon (oko 64. prije do oko 19. poslije Krista) u svome djelu Geographica, nazivajući je imenom Salona, pripisuje važnu ulogu luke Delmata, tj. njihova izlaska na more.

U posljednjim stoljećima stare ere područje Salone postaje vrlo zanimljivo rimskim (italskim) trgovcima i s time u vezi državnoj politici Rima koja je odavna smjerala svoje gospodarske interese proširiti i na Balkan, na duboko i bogato ilirsko zaleđe. Po slamanju Argonove i Teutine pomorske sile na južnom Jadranu koja je, kao i stoljećima poslije neretvanski i omiški gusari, ometala promet na liniji Italija - Grčka, rimski je prodor krenuo prema Makedoniji na jugu, a prema Venetu na sjeveru. Osniva se kolonija Akvileja, pokorava Istra, a vojska prodire do Siska (Segestica, Siscia). Polovicom 2. stoljeća prije Krista počinju povremeni sukobi s Delmatima koji traju više od stotinu godina tako da je Oktavijan tek 27. godine pokorio Japode, Delmate i Panonce i pripojio carstvu Ilirik. Velika provincija bila je je podijeljena na dvije: na Panoniju i Dalmaciju, pa u tom kontekstu postupno počinje jačati i važnost Salone, velikoga grada u ovoj potonjoj.

Tijekom tih stoljeća u jadranske krajeve dolaze Italici, tako da ih je u Saloni po svoj prilici bilo već prilično (vjerojatno najviše trgovaca, pomoraca, poneki obrtnik) kad se rimski vojskovođa, konzul Cecilije Metel, 119. godine prije Krista, odlučio tu prezimiti s vojskom. Trebalo je, naime, imati sigurno boravište i sklone stanovnike da bi se vojska mogla odmoriti prije proljetnoga ratovanja protiv Ilira. Te se godine Salona prvi put spominje u pisanim povijesnim izvorima.

Valja, međutim, vjerovati da je rimski utjecaj u Saloni bivao sve jači poslije pobjede rimskih vojskovođa nad ilirskim Delmatima, te osobito poslije rata između Gaja Julija Cezara i Gneja Pompeja, koji je i na istočnoj obali Jadrana imao svoje odlučne bitke. Salona je tada bila na strani pobjednika Cezara. On se, pak, u svome glasovitome djelu De bello civili (Lib. III), uz ostalo, dotaknuo i ratovanja u ovome salonitanskome kraju. Za odanost u ratu Cezar je Salonu, po svoj prilici 48./47. godine, uzdigao na rang rimske kolonije s nazivom Martia Iulia Salona. Otad je u gradu opadao utjecaj Grka Isejaca, pa je Salona postajala sve više pravi rimski grad u formalnom, prostornom pogledu (urbanom) i u civilizacijskom. Podižu se građevine koje su u standardu rimskoga gradskog života poput foruma, bazilike (kurije), hramova, termi, teatra, amfiteatra itd. S druge strane u život ovih krajeva ulaze rimske institucije, uprava, pravne norme, religija i njeni kultovi koji se prepliću sa starim, domaćima.

U to je vrijeme provedena podjela splitsko-solinsko-kaštelanskoga polja u kolonijski ager, pa je na čitavom tome području, na jednakim zemljišnim parcelama, tzv. centurijama, naseljeno novo stanovništvo. Te jednako velike zemljišne čestice na osvojenim i državi upravo pridruženim krajevima, rimska je vlast dodjeljivala ili vojnicima veteranima ili zemljoradnicima, pa su tako nastajale veteranske, odnosno agrarne kolonije. Tada je na ovom području naseljeno mnogo novoga stanovništva; sasvim sigurno bili su naseljeni i Splitski poluotok, i okolica Salone: prostor njoj na zapad, prema Bijaćima (rimskodobno naselje Siculi) i Trogiru, te na istok prema Stobreču (grčki Epetij) i današnjim Primorskim Poljicima.

U doba prvih careva, Augusta (27. pr. Kr.-14. p. Kr.) i osobito Tiberija (14.-37.), a za njegova namjesnika za Ilirik Publija Kornelija Dolabelle (14.-20.), sagrađeno je nekoliko važnih cesta po čitavoj pacificiranoj, pokorenoj pokrajini. Neke su polazile iz Salone preko Klisa prema unutrašnjosti: jedna u Andetrij (danas Muć), pa dalje na zapad, druga preko Tilurija (Trilja), mostom na Cetini na istok prema Naroni (danas selo Vid kod Metkovića) i središnjoj današnoj Bosni, treća pokraj Sinja na koloniju Aequum (Čitluk) i odatle na sjever u Panoniju. Dvije su bile uz obalu: jedna je vodila prema Trogiru, a druga prema Stobreču i Zamosorjem dalje na istok. Osim ovih sagrađen je ili uređen veći broj lokalnih cesta koje su spajale postojeća naselja u bližem i daljem zaleđu. To je također potaknulo razvitak Salone u idućim stoljećima mira pa ona postaje sve veći i važniji grad. U tome je i nepobitna velika zasluga gradske luke u koju su se stjecali pomorci što su putovali Jadranom dolazeći s istoka i zapada Sredozemlja.

Prvi je grad, točnije jezgra buduće Salone, bila na obali. Tu su se, uz more, ponajprije u luci, odvijali prvi trgovački i ostali doticaji između Grka (isejskih, viških) i domorodaca Delmata. Salona je postajala mjesto gdje su se susretali sredozemni trgovci i moreplovci s domaćim stanovništvom, trgujući oružjem, nakitom, keramičkim posuđem itd., odnosno zamjenjujući ih za kožu, stoku, hranu i, valjda, za ovčji i kozji sir zvan caseus delmaticus. Te prve doticaje i trgovačke veze dokazuju, na primjer, skromni ostaci helenističke keramike (3.- 2. stoljeća), pronađeni na području gradskog foruma i na položaju zvanom Manastirine.

Mnogo se u znanosti raspravljalo o tome prvome gradu, njegovoj jezgri i njezinu obliku. E. Dyggve ga je bio imenovao slikovitim nazivima: urbs vetus, pa urbs antiqua i urbs graeca. D. Rendić Miočević nazvao ga je urbs quadrata, po uzoru na mitski Romulov Rim. Isto tako Dyggve je njegovo zapadno proširenje bio nazvao urbs occidentalis, a istočno urbs orientalis. Svi su ti nazivi, međutim, simboličkog i uvjetnog povijesnog obilježja, a nadjenuti su ponajviše iz praktičnih razloga da bi se što jasnije iskazala neka pretpostavka, nedovoljno potvrđena bilo historiografskom, bilo arheološkom, bilo kojom drugom argumentacijom. Zato im nije potrebno poklanjati osobitu pažnju u sustavnoj (znanstvenoj) interpretaciji arheoloških činjenica. Mnogo je važnije, ali i mnogo teže objasniti odnose ilirskoga, grčkoga i italskoga stanovništva i tu trostruku konvivenciju, suživot triju naroda, u gradu koji ih integrira. Koji, k tome, svojim imenima (Salona i Salonae, Solin i Solini) i gradskim statusom (oppidum civium Romanorum pa conventus Salonarum, dakle s onim pluralnim imenom) pruža znanstvenicima još dovoljno zagonetki. Uvijek, naime, u bilo kojem tumačenju davnih zbivanja ostaje pokoje otvoreno mjesto što ga postojećim spoznajama nije lako razriještiti. To, međutim, ne znači da nisu poželjna rješenja koja se onome konačnome izrazito približuju. Rimsko carsko doba koje slijedi ovom zametku grada, formuliranome u posljednjem stoljeću stare ere, otvara ipak manje dvojbi. Tada već i povijesni izvori bolje svjedoče o događajima, koji se prikladno i pouzdano smještaju u onaj neprozirni protopovijesni okvir. Takav je, na primjer, vrlo oštećen, ali važan natpis nađen u Saloni, tzv. salonitanski reskript, kojim je Gaj Julije Cezar 56. godine prije Krista, tada namjesnik Galije i Ilirika uzeo u zaštitu salonitanske Grke ugrožene od italskog stanovništva sve moćnijega i brojnijega u gradu.

Najstariji dio grada, slikovito nazvan - kako smo spomenuli - urbs vetus ili quadrata ili antiqua ili graeca, tj. dio grada uz luku, postaje tijekom vremena nadasve važan, postaje pravo središte grada. Opasuje se zidinama; u njemu se u rano carsko doba (prva polovica 1. stoljeća poslije Krista) i nešto poslije, formira središnji gradski trg, a potom gradi forum s pripadajućim zgradama (kapitolij s hramovima, kurija), nešto južnije teatar, pa nedaleko od te jezgre, na zapad, i amfiteatar. Salona je već tada bila na putu da postane administrativno središte provincije Ilirik. Taj prvi grad, središte one velike Salone ili Salona sljedećih stoljeća, bio je trapezasta oblika i, čini se, vrlo rano opasan zidinama. One se i danas vide na više položaja. Njima pripada onaj dio uz monumentalna gradska vrata, uz tzv. Porta Caesarea: jedna ugaona kula sjevernije i zidine pokraj njih koje su se, vrlo vjerojatno, protezale prema jugu sve do mora, uključujući u taj zaštićeni prostor i gradsku luku. Ona je, naime, vrlo vjerojatno bila zaštićena zidinama s obiju kopnenih strana: istočne i zapadne. Od zapadnih, doduše, nije dosad pronađen nekakav trag.

U tome su prvome gradu bile dvije glavne ulice kojima se prilično pouzdano slijedi smjer: jednoj je istok - zapad (dekumanus), a drugoj sjever - jug (kardo). Vrlo vjerojatno su pretpovijesnoga postanja pa ih je naselje koje se formiralo, inkorporiralo u gradski raster. Salona, naime, nije projektirano naselje, ona je grad koji se razvija iz stanja naslijeđena na zemljištu. Stoga se i svako njezino širenje, a osobito ono svršetkom 1. i tijekom 2. stoljeća, odvijalo ustaljenim načinom iskorištavanja najbližega prostora: najprije uz cestu koja je iz grada vodila na zapad i na istok. Stoga se dogodilo da je grad poništio postojeća gradska groblja uz te ceste i na taj način dobio nepravilan oblik . Na proširenjima, kad je i taj dio bio opasan zidinama sagrađeno je nekoliko manjih, sporednih vrata, na sjevernome, sjeveroistočnome i na zapadnome dijelu. Arheolozi su nekima nadjenuli imena: Porta suburbia (Prigradska, sporedna), Porta Andetria (Mućka vrata - tako su nazvana od istraživača ona koja vode prema Muću, Andetriumu) i Porta capraria (Kozja vrata, što vode u polje), pa bi to na neki način bilo u suglasju sa spomenutim imenima glavnih vrata: Porta Caesarea i Porta graeca.

Budući da u rano carsko doba nije bilo potrebe grad ograditi utvrdama, jer je tada bila na snazi tzv. pax romana (mir u čitavu carstvu), to se dogodilo tek u drugoj polovici 2. stoljeća, za vladanja Marka Aurelija (121.- 180.). Tada je, za markomanskoga rata (166.-180.), postojala prijetnja da germanski Kvadi i Markomani oko 170. godine provale i dublje u područje carstva. Opasnost se slutila i u ovim krajevima pa se grad opasuje novim zidinama. O tomu postoji i sjajno pisano svjedočanstvo na natpisima uklesanim u kamenu ploču i uzidanima na vanjskoj, sjevernoj strani zidina pokraj tzv. Porta Andetria. Gradske se zidine dograđuju, obnavljaju i pojačavaju tijekom 5. stoljeća kad je Salona bivala ugrožena od Huna i Gota, te i u vrijeme Justinijanova osvajanja Dalmacije u 6. stoljeću.

Osobito uspješno razdoblje u povijesti Salone predstavlja druga polovica 3. stoljeća, otprilike do cara Dioklecijana (284.- 305.). On je, kako se vjerovalo, bio rodom iz ovih krajeva pa je tobože zato, u neposrednoj blizini Salone sagradio glasovitu palaču. Od takva golema graditeljskog pothvata i Salona je, nedvojbeno, imala mnogo koristi. Dioklecijan je jedinstveni reformator državne uprave u carstvu. Ustanovio je tzv. tetrarhiju, tj. vladavinu četvorice: dvojice augusta i dvojice cezara, koji su prve nasljeđivali na carskome prijestolju. Tim svojim državničkim mjerama decentralizacije osnažio je pojedine pokrajine pa je gradnjom palače pokraj Salone, vjerojatno, barem posredno pomogao gradu koji je postao središte velika područja. U to je vrijeme Salona dobila počasni naslov Valeria, što je gentilno, obiteljsko ime cara. Njegova prisutnost u Palači, gdje je proveo čitav decenij, imala je nepobitna utjecaja na život u gradu.

U Saloni su poslije Dioklecijana, kao i u splitskoj palači, koja je bila državno dobro, povremeno boravili, kako se vjeruje, carevi i članovi carskih obitelji: Gala Placidija, njezin sin car Valentinijan III., pa Glicerije. Salonitanski patricij Marcelin bio se 461. godine proglasio kraljem Dalmacije, a njegov sin (nećak) Julije Nepot zadržao je carsku vlast sve do 480. godine kad je ubijen u "svojemu ljetnikovcu" pokraj Salone (kroničar piše: villa, što je po svoj prilici Dioklecijanova palača koju se tako često nazivalo). Tako je formalno nadživio Zapadno rimsko carstvo koje je gotski kralj Odoakar dokinuo 476. godine. Salona na taj način sudjeluje u važnome detalju svjetske povijesti. Grad je, dakako, tada imao urbanističke referencije i standard koji je tražila državna i vjerska elita.

Koliki je bio broj stanovnika u Saloni kad je grad bio na svome vrhuncu?

Na to se može odgovoriti sasvim aproksimacijski, tek da se zadovolji znatiželja očita u tome često postavljanome pitanju u kojem ne manjka mjesne nostalgije da ga se učini što većim i moćnijim. Svi su kriteriji po kojima bi se to moglo doznati vrlo nesigurni. Isticani su brojevi od 40.000 do čak 60.000 stanovnika, a izračunavani su po pretpostavljenim mjestima u gledalištu salonitanskog amfiteatra, po kapacitetima vodovoda, po kvadraturi prostora opasana zidinama (oko 500 hektara) itd. Te su brojke, držimo, uvijek višestruko pretjerane. Broj mjesta u amfiteatru, na primjer, ne znači da su priredbe gledali samo stanovnici Salone! Gledali su ih, kao i današnje sportske priredbe na stadionima, i stanovnici okolnih mjesta i područja. Držimo da je u samome gradu moglo stanovati petnaestak do najviše dvadesetak tisuća ljudi, a u okolnim prostorima što ih je obuhvaćao čitav salonitanski ager, dakle od Podstrane do trogirskoga kraja, uključujući Splitski polutotok, možda još nešto manje od toga broja.

Oko pet kilometara južno od prve, italičko-grčke Salone, odnosno ilirskih Salonae bilo je, u zaštićenoj uvali, naselje Spalatum. Zabilježeno je na starom zemljovidu, poznatom pod imenom Tabula Peutingeriana. Načinjena je ta tabula po svoj prilici u 4. ili 5. stoljeću prema mnogo starijem izvorniku iz početka 1. stoljeća poslije Krista. Na zemljovidu, koji je zapravo cestovna karta rimskoga carstva, u širem području današnjega Splita crtežom i pismom naznačeni su Tragurium (Trogir), naselje Siclis - Siculi (danas Bijaći na istočnome rubu Trogirskoga ili zapadnome Kaštelanskoga polja), kolonija Salona i Epetion (Stobreč). Nije označena careva palača pa to svakako ide u prilog starosti izvornika po kojemu je Peutingeriana načinjena.

Već prije konačnog rimskog pacificiranja Ilirika i tamošnjeg naroda, provedena je, kako smo spomenuli, u doba Gaja Julija Cezara (oko 101. do 44. godine pr. Krista), podjela današnjega splitskoga, solinskoga i kaštelanskoga polja na tzv. centurije. Svjedočanstvo te zemljišne podjele vidljivo je još i danas u mnogim sačuvanim smjerovima u Kaštelanskome polju, zatim u položenosti nekih današnjih splitskih ulica, na primjer: Zrinsko-Frankopanske, Vukovarske, Zvonimirove i Poljičke, pa Matije Gupca itd., odnosno u nizu manjih i kraćih pravaca koji su na rasteru čitavoga kraja prepoznatljivi kao ta stara rimska parcelacija. Do Drugoga svjetskog rata slika te stare rimske zemljišne podjele još se uočljivije pokazivala u prirodi, a mnoštvo svakovrsnih arheoloških nalaza na tome području, od građevina do groblja, svjedoči o gustoj naseljenosti čitavoga prostora.

Usmjerenost Salone prema moru i trgovini sa zaleđem nije nikakav izuzetak kad je riječ o gradovima uz obalu. Slično se događalo i drugdje uz istočni Jadran, na primjer u Naroni. U tome, pomorskome smislu, Salona je stjecajem povijesnih zbivanja naslijedila Isu, koja je u grčko doba bila svojim položajem u srednjo-jadranskom arhipelagu predodređena za takvo središte. Nije, međutim, kao otočki grad bila i cestama izravno povezana sa zaleđem i dubinom balkanskoga kopna, što je za ondašnje gospodarstvo i političko-strategijske ciljeve Rima bilo vrlo važno. Grčkome trgovačkom poslovanju s obližnjim kopnom bile su, naime, dostatne dvije trgovačke ispostave, isejske naseobine u Trogiru i Stobreču i, dakako, luka u Saloni.

Upravo ta luka u istočnom krilu zaštićena zaljeva bila je velik poticaj razvitku grada. U prvome redu zbog trgovine, a zatim, osobito u kasnijim stoljećima, zbog izmjene ljudi, svjetonazora, religijskih učenja. Tragovi toga života prilično su bogati, a kazuju ih gotovo isključivo arheološki nalazi, ponajviše predmeti dnevne upotrebe, religijske kulture, zatim natpisi, pa imena osoba i mjesta njihova porijekla, koja se često čitaju na nadgrobnim spomenicima. Taj repertoar nalaza osvjetljuje i duhovni život Salonitanaca, osobito kad je riječ o sepulkralnoj (grobnoj) poeziji uključujući onu kršćanskog nadahnuća.

Gdje su u Saloni bile položene glavne lučke instalacije, vezovi, arsenali, skladišta, još je uvijek teško odrediti. Bilo ih je, na primjer, na vranjičkoj strani, gdje su danas veliki spremnici za naftu! Na sjevernoj strani zaljeva, na solinskoj, bila su skladišta otkrivena u istraživanjima 1986./88. godine. No, s mnogo vjerojatnosti smije se pretpostaviti da ih je bilo i drugdje, na istočnoj strani uza samo ušće rijeke kojoj je delta u ono doba bila bitno drukčije konfigurirana. Rijeka Salon uvirala je u more na drukčiji način nego danas, a tekla je, ne smije se smetnuti s uma, i kroz istočni dio grada.

Solinska luka, nazovimo je po hrvatskome imenu grada kad je riječ o kasnijem dobu, imala je gospodarske važnosti i u srednjemu vijeku. Vrlo je vjerojatno da su je koristili gospodari Klisa za pristup do mora. To svjedoči podatak u ispravi iz 1171. godine u kojoj se, uz ostale uglednike, spominje i Vilcodrug nauclerus Clissae, dakle, Vukodrag - zapovjednik jedne kliške lađe! Luka je i kasnije, osobito u doba kapetana i kliškoga kneza Petra Kružića i u vrijeme njegova ratovanja s Turcima, bila važna za opskrbu vojne posade u solinskoj utvrdi (Gradina) i posade u Klisu. Poznato je da je i sam Kružić poginuo u boju upravo u luci, kad se njegov brod, odviše nakrcan vojnicima koji su bježali, nasukao i nije uspio otploviti i pobjeći pred Turcima.

Frane Božičević Natalis (1469. -1542.), Kružićev suvremenik i prijatelj Marka Marulića, ovako opisuje solinsku luku: "Pod tvrdim kliškim gradom jest luka koja može primiti sve mornarice svijeta. U njoj su brodovi, a otoci zatvaraju i stišavaju prijeteće more. Ovdje ne treba uvijena užad ni sidro zakrivljenih krakova da veže umorne lađe. Pored je luke ušće kojim mirno utiče Jader. Ako ovaj kraj osvoji Turčin, eto vam barbara usred Lacija (Rima)". Na te i slične vapaje upućene suvremenicima u Europi i papi u Rimu nije bilo pravog odgovora, ravnodušnost je renesansna uma i duha bila hladna na prošnje ugroženih. Sudbinu kraja i njezina zaštitnika kapetana Petra Kružića nije nitko srcem osluhnuo.

Prvi arheološki ostaci kršćanskog obilježja ne dadu se ni u Saloni, kao ni u mnogim onodobnim gradovima u raznim krajevima Sredozemlja, uočiti prije svršetka 3. stoljeća. Stoga je aktualno pitanje: kada se nova religija, koja propovijeda spasenje, pojavila u ovome gradu, odnosno u Dalmaciji? Mnogi su znanstvenici na nj odgovarali, počevši od našega F. Bulića prije stotinu godina, preko B. Gabričevića do N. Cambija, te uglednih inozemaca J. Zeillera ili H. Delehayea, pa E. Dyggvea i ostalih. Mišljenja onih starijih mogu se danas u pojedinostima dopunjati, ponajviše zbog drukčijih spoznaja koje omogućuju novi nalazi otkriveni tijekom duga razdoblja no, bitnije se ne mogu promijeniti.

Uz pokoju osobnu dopunu taj slijed bismo ovako ispripovijedili.

Ne sumnjamo da su u Saloni, u drugoj polovici 3. stoljeća, kao i u mnogim onodobnim velikim i mnogoljudnim gradovima diljem Sredozemlja, u kojima se miješalo stanovništvo razna porijekla, djelovali tumači raznih religija i orijentalnih kultova. Među njima i propovjednici kršćanske vjeroispovijedi. Ta je, od druge polovice 3. stoljeća, u ovome gradu postupno zadobivala sve više sljedbenika. Došljaci su Sredozemci, od onih s istočnih obala današnje Turske, preko Jordana, Izraela, Egipta, Sjeverne Afrike do Španjolske, bili raznih zanimanja i životnih nazora. Bili su to trgovci, putnici, obrtnici, robovi, vojnici, učitelji. Među njima je bilo i tumača orijentalnih kultova poput Mitrina, Izidina, Atisova, Kibelina itd. Stoga je razumljiva i prisutnost kršćanskih propovjednika u tom šarenom višeslojnom svijetu.

Što, međutim, pričaju povijesni izvori?

U poslanici Rimljanima apostol Pavao, uz ostalo, piše: "Tako sam od Jeruzalema i okolo, do Ilirika, potpuno obavio svoju dužnost propovijedanja radosne vijesti o Kristu i to tako da sam smatrao svojom časti .... da ne propovijedam gdje je Krist već poznat i da ne gradim na tuđem temelju..." (Rim., 15., 19.). Iz ostalih Pavlovih tekstova proizlazi da je na svojemu trećem putovaju po istočnome Sredozemlju dotakao i granice Ilirika (zapadni dio Balkanskog poluotoka). Posrednim se putem, pak, može zaključiti da su neki Pavlovi sljedbenici bili (propovijedali?) u Dalmaciji. On, naime, pišući 67. godine iz Rima poslanicu Timoteju, poziva ga da mu se pridruži u tome gradu, jer su mu ostali učenici otišli na razne strane, a "Tit u Dalmaciju" (Tim., 2., 4., 10.).

Iz tih skromnih podataka, a drugih zapravo nema, može se prosuditi da su prve kršćanske misije dotakle Ilirik, no o njima je nemoguće nešto pouzdanije reći. U to rano vrijeme, u 1. pa i 2. stoljeću na istočnom Jadranu, a ni u dubini kopna nije bilo većih gradova ni važnijih trgovačkih središta i prometnih čvorišta kozmopolitskoga obilježja gdje bi se stjecali ljudi i ideje i gdje bi se među heterogenim pučanstvom mogle pojaviti pa afirmirati nove misli i naučavanja. Gotovo čitav Ilirik, a naravno i Dalmacija u to doba nisu mogli biti osobito privlačni za kršćanske propovjednike.

Prve pouzdane vijesti o kršćanskoj vjeroispovijedi u ovim krajevima sežu u drugu polovicu 3. stoljeća, a brojnije su s kraja toga i početka idućega stoljeća, iz doba progona počinjenih za Dioklecijana. Nije, naravno, isključeno da je u Dalmaciji, konkretno u Saloni, i prije toga doba, tj. prije druge polovice 3. stoljeća bilo kršćana, pomiješanih s poganima unutar jednoga dugo vremena tolerantnoga svijeta, možda i sljedbenika organiziranih u mjesne kršćanske zajednice. To se, doduše, ne može dokazati ili nečim i pokazati; ni u Saloni, niti drugdje po sredozemnim krajevima. Pojedini simboli i znaci kršćanstva ne dokazuju formiranu i uređenu zajednicu (communitas, komuna, općina) kakve su vjernici, sljedbenici Kristova učenja osnivali i organizirali u gradovima. Na čelu tih zajednica bili su episkopi (upravitelji, nadzornici), dok su im pomagali prezbiteri (starješine) i đakoni (poslužitelji). Ta se struktura oblikovala osobito u vrijeme kad su otpočeli progoni, pa je ispovijedanje Kristova učenja bilo izraz otpora i prkosa, a osobno žrtvovanje iskaz odanosti i vjere. Pri tome je bila izuzetno važna pomoć bližnjemu, ljubav i razumijevanje, supatnja, dobročinstvo. Ovi su temeljni postulati imali veliku vrijednost u međusobnom životu svih pripadnika mjesne općine. Poseban je ugled u kršćanskim zajednicama imao u kasnije doba biskup glavnoga grada provincije - metropolit, na primjer metropolit Dalmacije u Saloni. Uz te i ostale crkvene dostojanstvenike, postupno je nastajala moćna i bogata crkvena hijerarhija, golema moralna i materijalna snaga na kojoj su počivala i strukturirala se mnoga stoljeća srednjovjekovlja.

Posljednji val progona pogodio je i zajednice u Dalmaciji i ostalim krajevima Ilirika. Salona je, glavni grad provincije, najviše privlačila propovjednike pa su zato i progoni u tome gradu bili brojni i zabilježeni u povijesnoj literaturi i mjesnoj tradiciji. Tako je od prvih boraca za Kristovo učenje poznat Venancije, koji je - kako izgleda - bio upućen iz Rima da propovijeda po Dalmaciji i Panoniji. Postao je u doba cara Valerijana (253.-260.) - tako se drži u znanosti - prvi biskup u Saloni. Možda je propovijedao i u Naroni koja je također bila važan grad - luka na istočnoj obali i bila dobro povezana s unutrašnjošću. Iako se o Venanciju malo znade, a možda i zbog činjenice da je bio zapostavljen u crkvenoj historiografiji, kojoj je trebalo dokazati apostolicitet splitske crkve i pretpostaviti je ostalima, osobito zadarskoj, on je ipak jedan od glavnih vjerovjesnika u ovim krajevima. Valerijanovo je carevanje (253.-260.) bilo doba u kojem se nova vjera prilično slobodno propovijedala, a tek potkraj njegova života otpočeli su progoni. Tada je po svoj prilici pogubljen i Venancije (oko 257. do oko 260.) u jednoj od prvih persekucija dalmatinskih kršćana.

Kršćanski propovjednici u ovim krajevima stradali su osobito za Dioklecijanovih progona: u Saloni su to Domnio, Anastazije, svećenik Asterije đakon Septimije te četiri vojnika iz Dioklecijanove garde (Antiohijan, Gajan, Paulinijan i Telije). Domnio - Dujam čelnik je ovih mučenika, očito i vođa salonitanske zajednice, a kako piše legenda i po njoj složeni povijesni izvor, bio je porijeklom iz Antiohije u Siriji.

U svim gradovima rimskoga svijeta kršćanska se vjeroispovijed znatnije afirmirala poslije proklamiranja prava na postojanje, tj. ostvarenjem slobode propovijedanja, koje je dobila ediktom (naredbom) cara Galerija izdanog 311. godine u Sardiki (Sofija). Malo poslije, 313. godine, još i više, reskriptom careva Konstantina i Licinija zvanim Milanski program tolerancije, tj. pismenim tumačenjem careva na upućena im pitanja o statusu kršćana. Njime je kršćanima priznata puna ravnopravnost s ostalim religijama.

Štovanje mučenika, svojevrsnih prvoboraca vjere, dobiva sve više maha, a očituje se ponajviše gradnjom memorija (spomen mjesta), oratorija - kapela, a potom i bazilika nad njihovim grobovima. Odlični su tome primjeri u Saloni.

Podržavotvorenje kršćanske vjeroispovijedi nije još zadugo sasvim izbrisalo stari - poganski duhovni svijet koji je postojao u pamćenju i u svijesti stanovništva, sada kršćana. Lijep primjer takve konvivencije ideja i vjerovanja jest zaglavni kamen gradskih vratiju u Saloni, tzv. Porta Caesarea. Na njemu je u doba već afirmiranoga kršćanstva u gradu i u državi, bio isklesan reljef s prikazom poganskoga božanstva, božice Tyche koja je, držeći u rukama zastavu i simbole prosperiteta, prikazivala sretan i bogat grad Salonu. Slična se koegzistencija poganstva i kršćanstva događala i na grobljima, gdje su se ukopi često miješali ili, pak, oni kršćanski polagali poviše slojeva poganskih grobova (na primjer u zapadnoj nekropoli, tzv. Hortus Metrodori.

Kršćanski se grad oblikuje pretežno oko biskupskoga sjedišta, a u Saloni i nedaleko od prvog oratorija nastalog, kako se vjeruje, u ilegalnosti u privatnome domu . U blizini se polovicom 4. stoljeća podiže jedna crkva koja poslije u slijedu desetljeća i stoljeća prerasta u veliki katedralni sklop s dvije bazilike, krstionicom i biskupskom palačom.

Još potkraj stare ere, rimski su vojskovođe ratovali na zapadnim granicama carstva, osvajajući područja koja su nastavali i Gali (današnja Francuska), Germani (prostrana područja današnje Njemačke) i Iliri (zapadni Balkan). Nekoliko stoljeća poslije događa se obrnuto: germanski narodi, među ostalima i Istočni Goti, napadaju oslabjelo carstvo i prodiru na njegov teritorij. Protiv njih su carevi zapovjednici vodili mnoge ratove, a jedan je poznat pod imenom gotski rat.

U to doba, u prvoj polovici 6. stoljeća, za cara Justinijana (527.-565.), Salona je bila u središtu zbivanja kao važno uporište i gotskim i carevim vojskovođama. Kad su ovi posljednji istjerivali Gote s ovog, salonitanskoga područja, najprije su osvojili tvrđavu (castrum) Klis, kako je to u djelu Gotski rat opisao historičar i kroničar Prokopije iz Cezareje (prva polovica 6. stoljeća). Tom prilikom bizantski general Konstantinijan, ušavši u grad popravlja zidine i na postojeće pravokutne kule dodaje, sukladno tadašnjoj obrambenoj taktici, trokutne završetke, do danas sačuvane i vidljive na sjevernoj strani kod groblja Manastirine. U Saloni je 545. godine prezimio s vojskom i glasoviti Justinijanov vojskovođa Belizar, ratujući protiv Istočnih Gota. Dalmacijom je poslije toga upravljao carski prokonzul, odnosno prefekt kojemu je sjedište vjerojatno bilo u Saloni.

Svršetak 6. stoljeća donosi nove opasnosti, ali i smanjeni interes carstva za ove krajeve. Bilo je, naime, mnogo važnije obraniti Konstantinopolj. Kad su, međutim, Avari 582. godine osvojili izuzetno važan grad i raskrsnicu putova Sirmij, počinje postupno zaposijedanje, odnosno naseljavanje područja na istočnim i zapadnim krajevima Balkana. Tada je balkanski dio države bio slabo branjen, jer je glavnina carske vojske bila angažirana u ratu s Perzijancima pa je osvojeni Sirmij otvorio "barbarima" put u središnje krajeve Balkana (Ilirika), u današnju Bosnu i dalje, u Dalmaciju.

Od mnogih povijesnih pisanih izvora, koji na razne načine pričaju o posljednjim desetljećima Salone, nekoliko ih je vrlo važnih. To su: dopisivanje Pape Grgura Velikoga (590.-604.) sa salonitanskim nadbiskupima, osobito s Maksimom, zatim Solinska povijest (Historia Salonitana) splitskog arciđakona Tome (1200.-1268.), pa Historia salonitana maior (Veća solinska povijest), djelo nepoznata pisca, nastalo po svoj prilici u 16. stoljeću kombiniranjem Tomina rukopisa i još nekih pisanih vrela, te spis O upravljanju carstvom (De administrando imperio) bizantskog cara Konstantina Porfirogeneta (913.-957.). U tekstovima tih autora ima vijesti koje su prihvatljive i točne, zatim onih koje su danas razumljive, no ima i onih koje ostavljaju dvojbe pa se o njima u historiografiji odavna raspravlja i nastoji utvrditi povijesna istina.

Nasuprot historičarima koji traže i nastoje utvrditi što precizniji datum "pada" Salone, odnosno osvojenja od tobožnjih Avara i Slavena, držimo da propast Salone treba promatrati u procesu degradacije širega područja i postupnoga napuštanja grada. Sve bliža opasnost koja im je prijetila nagonila je Salonitance da odlaze iz svojega grada i preseljuju se ili u nedaleku Dioklecijanovu palaču, utemeljujući na taj način jedan novi grad, Split (Spalatum), koji postaje nasljednikom rimske Salone, ili na susjedne otoke gdje su imali uvjeta preživjeti. Neki su, po svoj prilici, ostali boraviti na izdvojenim i skromnim posjedima, kako je to bilo po čitavome todobnom europskome prostoru na koji su se naseljavali novi narodi: na primjer u sjevernoj Italiji gdje su došli Langobardi, u Francuskoj gdje su se naselili germanski Franci ili, primjerice u Španjolskoj koju su bili osvojili Vizigoti.

Napušten od ljudi i našavši se izoliran prekidanjem one važne prometnice more-obala-zaleđe, salonitanski kraj gubi svoje vrijednosti i značaj koje je dotad posjedovao i u cijelosti se ruralizira. Došljaci nisu donijeli nove vrijednosti, oni su samo naslijedili i, kao i drugdje u tadašnjemu svijetu, prihvatili neke tekovine bogate antičke baštine. U tom suodnosu, koji se formulirao vrlo dugo, salonitanski kraj ulazi u srednji vijek. Čini se, pod znatnim utjecajem salonitanske crkve koja je svoje područne ingerencije bila, barem jednim bitnim dijelom prenijela, u susjedni Spalatum.

Svim osvajačima koji su na pragu srednjeg vijeka napadali europski dio Carstva glavni su cilj bili ili gradovi zbog plijena, ili područja pogodna za sjedilački život. Tako su, na primjer, Vandali opljačkali Rim, Goti su osvojili Ravenu, Langobardi Milano i Paviju, Avari Sirmij, a Slaveni - Salonu. Pred opasnošću koja se približavala Salonitanci su napustili svoj grad i postali izbjeglice. Otišli su, kako piše splitski arhiđakon Toma, na obližnje otoke i u Dioklecijanovu palaču, ne vrativši se nikada više na područje svojega bivšega grada. Tako je novi grad Split, nastajao na propasti prethodnoga. Došlo je poslije i do političkoga razgraničenja na salonitanskom ageru, jer su se na području nekadašnje metropole formirale dvije političke organizacije: hrvatska država i grad Spalatum s malenim okolnim prostorom, koji je ostao dugo uklopljen u bizantski posjed na Jadranu, slično kao i Rausij (Dubrovnik), Tragurij (Trogir), Iader (Zadar) i gradovi na otocima Krku, Cresu i Rabu.

Još se uvijek u znanosti raspravlja o vremenu kad su se Hrvati doselili na područje gdje su formirali ranosrednjovjekovnu državu. Točnije, uglavnom na onaj trokut zemljišta omeđen rijekama Zrmanjom i Cetinom i obalom mora, na područje srednje Dalmacije gdje su bila tri važna onodobna centra: Nin, Knin i Solin. O toj doseobi ima vrlo malo pouzdanih povijesnih izvora o kojima se, međutim, raspravlja više od stotinu godina.

Hrvati su po jednom prijedlogu znanstvenika došli nekoliko godina poslije prvoga slavensko - avarskoga prodora, dakle u prvoj polovici 7. stoljeća, a po drugima, što nam se čini mnogo vjerojatnijim, oko 800. godine. Naselili su se, kad je riječ o ovome području, izvan staroga rimskoga grada Salone, na istok uz rijeku Salon i na zapad, sve do Trogira. Napučili su one zemlje koje su ostale "bez gospodara", točnije zemlje odbjeglih posjednika, zatim zemlje salonitanske crkve, pa državne terene i sl. Tu su, naselivši se, prihvatili tradicionalni način gospodarenja i otpočeli sjedilački život u neizbježnoj simbiozi s malobrojnim preostalim starosjediteljima. Tako je, uostalom, bilo i drugdje u onodobnome svijetu.

Došljaci Hrvati i starosjeditelji, zapravo Salonitanci u carevoj vili - stanovnici Spalatuma - Splićani, u suglasju s carskom vlašću u Konstantinopolisu rješavaju svoje najvažnije probleme: ovi, da legaliziraju useljenje u carev stan, u Palaču koja je bila državno vlasništvo, a Hrvati da osiguraju pravo na boravak na zaposjednutu zemljištu. Uspostavlja se granica! Iz Konstantinopolja su došle upute, carski nalozi vođama Gota i Slavena (tako piše Toma, što je valjda približno točno, ili barem vjerojatno) da dopuste građanima Splita stanovati u gradu, a po starome pravu uživati teritorij svoga grada Salone. Bila je tada, drži se u historiografiji, uspostavljena granica između splitskog teritorija i onoga koji je bio pod vlašću doseljenika Hrvata. Protezala se, kako je pokazao L. Katić, od Vranjica Solinskom rijekom prema sjeveroistoku. Na žalost, ne može se pouzdano utvrditi kada se to dogovorilo, premda se vjeruje da se taj čin uspostave odnosa starosjeditelja i doseljenika dogodio ubrzo po doseljenju Hrvata na područje srednje Dalmacije. Razgraničenje je sasvim sigurno postojalo u vrijeme formiranja hrvatske područne vlasti, po svoj prilici na početku 9. stoljeća, poslije reguliranja odnosa između Franačke države i Istočnoga carstva glasovitim i za sva hrvatska područja vrlo važnim mirom u Aachenu, 812. godine.

Hrvati su, došavši u ove krajeve, kao i svi ondašnji narodi koji su se preseljavali na područje Europe, uvijek tražili prikladan krajolik, zemljište u kojemu se može uspostaviti sustavan i organiziran život. Upravo jedan takav pogodan kraj našli su između trogirskoga municipalnog područja i rijeke Žrnovnice, pa dalje na istok uz more, i u Zamosorju. To je salonitanski ager, današnje kaštelansko, solinsko i donedavno splitsko polje, a danas gradsko područje, te Poljica, prema Srinjinama, Tugarima i Gatima, selima koja se spominju u starim ispravama, sastavljenima oko tisućite godine i u Kartularu samostana Sv. Petra u Selu (Jesenice) iz 11. stoljeća. Ovaj kraj raznovrsne je zemljopisne konfiguracije, na njemu je, naime, i plodne zemlje, i šume, i vode, i osunčanih padina, vrlo je blage klime, pa je zbog svega toga mamio došljake. Dakako, tu je i more sa salonitanskom lukom prikladnom za trgovanje sa zaleđem.

Veoma je važno bilo i stoljetno kulturno naslijeđe kao i baština kršćanske crkve koja je na području Dalmacije, a osobito Salone, bila već potkraj 5. stoljeća vrlo dobro strukturirana. Tako se Hrvati uklapaju u taj stari svijet noseći ponešto svojega, no zadržavši, sačuvavši i razvivši ono, možda, najvrednije - svoj jezik! To se, na primjer, nije dogodilo ni Germanima: Francima i drugim inim doseljenicima u Galiji (današnjoj Francuskoj), ni Vizigotima u Španjolskoj, niti Langobardima u sjevernoj Italiji. Svi su primili jezik starog autohtonog romaniziranoga stanovništva.

Došavši i zaustavivši se u podkozjačkom i podmosorskom kraju, Hrvati su formirali tri središta zajamčena i povijesnim izvorima i materijalnim tragom: u današnjim Bijaćima, u Klisu s dijelom salonitanskog kraja uz rijeku i Podstrani - curtis sancti Martini. O prvome svjedoči arheologija (ulomci oltarne ograde s imenom svećenika Gumperta), darovnica kneza Trpimira, izdana in loco qui dicitur Byaci 852. godine, o drugome svjedoči svećenik Gottschalk koji je boravio kod istoga kneza oko 846.- 848. godine, a o podstranskome kraju dogovor mletačkoga dužda Petra Trondonika s knezom Mislavom, oko 839. godine, o kojem izvješćuje mletački kroničar Ivan Đakon.

Deveto i deseto stoljeće su doba u kojem se oblikuje srednjovjekovna Hrvatska. Kako na ukupnome području središnje Dalmacije, u zaleđu Zadra, Splita i Trogira do Knina, na izlazu iz Dalmacije, tako i u pojedinome krškome polju koje predstavlja temelj opstojnosti svakog roda, županije i, napokon, države. Hrvatska je, naime, postojala kao skup samostojnih zajednica koje je objedinjavalo porijeklo, jezik, vođa, uvjeti života, potom tradicija i konačno, kad su je primili u 9. stoljeću, kršćanska vjeroispovijed. Spomenuta su dva stoljeća pružila nekoliko sjajnih potvrda hrvatske prisutnosti u novoj postojbini, bilo materijalnim ostacima, građevinama koje su u to doba sagrađene, bilo djelovanjem nekoliko hrvatskih prvaka.

Srednjovjekovni su vladari rado boravili u nekom određenom, a po nečemu bliskome im kraju. Koji su tome bili razlozi, nije jednostavno reći; vjerojatno su oni gospodarski bili pri tome vrlo važni. Tako je, upravo smo opisali, knez Mislav bio povezan, čini se, sa solinsko-kaštelanskim područjem i s Podstranom, Trpimir uz Klis, Jelena, a možda i Zvonimir, uz Solin (sarkofag kraljice i kraljevo krunjenje u tome mjestu) itd. Ovdje, dakako, spominjemo one, koji su koliko znamo, izravno bili povezani sa solinskim područjem i o kojima postoje vrijedni dokazi njihova djelovanja u ovome kraju.

Jedan zanimljiv i vrlo dragocjen povijesni podatak iz prve polovice 9. stoljeća donosi anegdotu povezanu uz kneza Mislava, opisuje događaj koji se dogodio nedaleko Salone, u poljičkoj Podstrani. Budući da je u to vrijeme, kako se obično drži u historiografiji, slavensko, tj. neretvansko i hrvatsko gusarenje nanosilo znatne štete pomorskoj trgovini, koja se u to vrijeme obnavljala upravo uz istočnu obalu Jadrana, mletački dužd Petar Trondonik uputio se sa svojim lađama prema jugu kako bi uspostavio red. Tada se, piše kroničar Ivan Đakon susreo s hrvatskim knezom Mislavom kod imanja zvanog sveti Martin (apud curtem sancti Martini) u spomenutoj Podstrani gdje je uglavio mir, a zatim se uputio prema neretvanskim otocima Braču i Hvaru da isto učini s tamošnjim vladarom.

Jedno od sjedišta hrvatskoga kneza u to je vrijeme moglo biti u Bijaćima, nedaleko Trogira, u Solinu i, svakako, u Klisu. Taj, pak, kastrum lijepo je povezan u povijesnim izvorima s knezom Trpimirom koji je osobito poznat po prijepisu isprave izdane u Bijaćima 852. godine, kojom potvrđuje darivanja svoga prethodnika kneza Mislava. Trpimir je, naime, oko 846. do 848. godine ugostio na svome imanju u Klisu ili u njegovoj blizini, pod kastrumom, u Rupotini možda, glasovitoga saskog propovjednika Gottschalka, koji o tome pripovijeda u svojemu djelu De trina deitate. On je, naime, zbog propovijedanja vlastita učenja, suprotna službenome, bio izopćen iz crkve, pa je utočište tražio u Italiji, u Furlaniji i, evo, u hrvatskoga kneza. Bio je Gottschalk jedan od najvećih umova svoga doba pa se i u tome, naizgled malome detalju, očituje značaj Hrvatske polovicom 9. stoljeća.

Hrvatska kraljica Helena (Jelena) poznata je jedino iz podataka koje crpimo iz njezina glasovitog epitafa, nadgrobnoga natpisa uklesanoga na sarkofagu pronađenom 1898. godine na Gospinu Otoku u Solinu. Ona je osoba i ličnost koja je često u nacionalnoj historiografiji tumačena tek kao dobrotvorka, na način romantične građanske i vjerske prakse 19. i početka 20. st. Njezina je, međutim, važnost bitno drukčija, a uloga koju je imala, sudeći po sačuvanom epitafu, bila je slična ulogama ostalih vladara i vladarica toga doba. Tu su uklesane, uz ostalo, i zadaće koje je morala obnašati kao kraljica, a koje su bile u potpunu skladu s onodobnim dužnostima i obvezama vladara, što su im pripadale i slijedom rimskoga, pa bizantskoga (Justinijanova) prava. To je očevidan dokaz uključenosti hrvatske države toga doba i, kažimo figurativno, hrvatske vladarske kuće, uz ostalo i u duhovni (uljudbeni) sustav tadašnjega svijeta: i europskoga, karolinškoga i istočnoga, grčko-bizantskoga.

Natpisu ćemo posvetiti nešto više pažnje.

Velikom strpljivošću i marom složio je F. Bulić gotovo stotinjak komada razbijenog sarkofaga i restituirao najveći dio teksta kraljičinog nadgrobnog natpisa. Znanstvenici koji su poslije njega čitali te spojene ulomke dopunili su pokoju prazninu na svoj način, no bit je ostala ista. Ovdje donosimo našu varijantu čitanja koja glasi: U ovom grobu počiva glasovita Helena, žena kralja Mihajla i majka kralja Stjepana. Vladala je kraljevstvom. Osmoga dana prije oktobarskih ida ovdje je u miru pokopana, 976. godine od utjelovljenja Gospodinova, indikcije četvrte, petoga mjesečevoga kruga, sedamnaeste epakte, petoga sunčevoga kruga koji se poklapa sa šestim. Ona, koja je za života bila kraljica, postade i majkom siročadi i zaštitnicom udovica. Čovječe, koji gledaš, reci: Bože, smiluj se njenoj duši".

Zašto je taj natpis važan? Najprije zato jer u prvoj rečenici otkriva obiteljsku vezu između dva hrvatska kralja i to putem umrle im supruge, odnosno majke. Zatim, jer je u njemu točno donesen datum smrti kraljice pa je to jedan od malobrojnih točnih i pouzdanih nadnevaka u staroj hrvatskoj povijesti. Pokazuje, nadalje, postojanje salonitanskih tradicija sastavljanja nadgrobnih natpisa, što svjedoči o duhovnoj i kulturnoj razini onodobnoga hrvatskoga društva. Konačno, a to je također vrlo važno, u tom je natpisu sačuvana jedna kratka formula koja otkriva postojanje normi rimskog i bizantskog prava u hrvatskoj državi. U natpisu, naime, stoji da je kraljica Jelena bila zaštitnica siročadi i majka udovica.

Ta uloga zaštitnika i staratelja, naime, nije bila poput koje osobne vrline; pripadala je vladarima i biskupima, pa tako, na primjer, i u nadgrobnome natpisu splitskog nadbiskupa Martina, Jelenina suvremenika, stoji da je on štitio udovice, a siročadi bio otac. Slično piše i u pismu kojim je upravo okrunjeni hrvatski kralj Zvonimir prisegnuo vjernost papi Grguru VII. On obećava da će štititi siromahe, udovice i siročad. Toga hrvatskog bana, naime, bio je okrunio za hrvatskoga kralja papin izaslanik Gebizon u Saloni 1075. godine i to u bazilici sv. Petra i Mojsija, danas zvanoj Šuplja crkva . Eto lijepih primjera koji pokazuju kako je Hrvatska tada bila na razini europskih zemalja. Ove i slične formule, naime, znane su, kako smo već spomenuli, u tadašnjim uljuđenim državama, na primjer u zakonicima Karla Velikoga.

U poodmaklo doba srednjega vijeka, kad se politička situacija u ovim krajevima bitno izmijenila stvaranjem vladarske koalicije s Arpadovom kraljevskom kućom, a kad je gospodarski razvitak tragom društvenih evolutivnih procesa doveo do konfiguriranja jednog specifičnog oblika dalmatinskog feudalizma, umjesto jednoga grada, rimske Salone, na ovome se području sudaraju interesi dvaju gradova, Trogira i Splita, i gospodar kliškoga kastruma. To je doba hrvatskoga srednjega vijeka koji i ovim primjerima iz salonitanskog - solinskoga kraja pokazuje svoje stolike i uvijek zanimljive fizionomije.

Kad su u stalnu slijedu promjene društvenih zbivanja nastale gospodarske pretpostavke da se i u ovim područjima formira staleška država, došlo je do promjene vladarske kuće i u Hrvatskoj. Velikašima je bio potreban kralj koji će biti formalna vlast i koji im neće priječiti ostvarenje sve veće samostalnosti. Njima je, naime, tada odgovarao što slabiji vladar pod kojim mogu lakše ostvariti samostalnost. Domaći su moćnici pod vladarima iz ugarske porodice Arpadovaca odnosno francuskih Anžuvinaca zadržali znatnu nezavisnost koja je bila to veća što su sami bili snažniji, moćniji i bogatiji i dalje od kralja. Stoga im je veoma odgovarala kraljevska kuća i kralj koji stoluje čak u Mađarskoj. To je, uz još mnoge osobitosti, bit novoga doba koje nastupa u 12. i sljedećim stoljećima. Stoga i u Hrvatskoj neki rodovi, na primjer Šubići Bribirski, postaju moćni dinasti europskoga ranga. Ljudima toga doba, osobito uglednicima i velikašima, nije bio bitan jezik kojim su se sporazumijevali, još manje nacionalna pripadnost, nacionalnost, već društveni status pa se zato za seniora rado uzimaju stranci, koji su često podosta daleko od mjesta događaja. Velikaši, naprotiv, sami jedan drugome postaju "stranci" i ljuti neprijatelji boreći se uporno za prevlast nad područjem, prometnicom, putnim prijelazom, mostom, lukom, poljem itd. To je jedno od obilježja srednjovjekovnoga društva.

Na mjestu nekadašnje Salone nije se nikad više formirao grad, uređena naseobinska struktura. Umjesto nje, nastaju manja naselja - sela: Prosik, Kuk (Kučine), Smoljevac pa današnji Vranjic, Sućurac pod Sv. Jurom na Putalju, te veći broj zaselaka, danas nepoznata imena o kojima se zaključuje ponajviše na temelju pisanih povijesnih vrela i toponima u njima zapisanima, zatim sačuvanih crkava, otkrivenih groblja, raznih ruševina, arheoloških istraživanja, slučajnih nalaza (Glavičine, Gajine, Majdan,) ili posebnih još danas aktualnih toponima.

Tijekom tih stoljeća kasnoga srednjeg vijeka bila je osobito važna uloga solinske rijeke, danas zvane Jadro, jer je ona bila granica između splitskoga i kliškoga područja, a poslije, između turskoga i mletačkoga posjeda. Bila je to, doduše, više formalna međa, negoli stvarna. Turci su se, naime, u 16. i 17. stoljeću često zalijetali na splitsko područje, no bilo je, naravno, i obrnutih primjera. Nema dvojbe da je to područje bilo tada izuzetno važno i za jedne i za druge: prvima, Turcima, da priječe pomoć Klisu, drugima, Klišanima, da to sebi što lakše omoguće. U tom se ogleda i važnost nedaleke solinske luke. Rijeka, pak, osim što je bila fiktivna granica dvaju svjetova zapadnoga, mletačkoga i istočnoga, osmanlijskoga, imala je i gospodarsko značenje s obzirom na mnoge mlinice i stupe koje su na njoj bile sagrađene još od ranoga srednjega vijeka.

Već u 13. stoljeću u doba otpočetih povoljnih trgovačkih odnosa obale i zaleđa, gospodarenje prijelazom preko kliškoga prijevoja, tj. tvrđavom, i korist koju se od prometovanja na tome prijelazu dobivalo, potaklo je sukobljavanje mnogih uglednih hrvatskih velikaških porodica. Među prvima i najuglednijima bili su Šubići. Oni su još prije kliške epizode Bele IV., kad se taj ugarski kralj 1242. godine bježeći pred Tatarima sklonio u Dalmaciju, u Klis, Split i Trogir, oduzeli kaštel knezu Domaldu i podvrgli ga svojoj vlasti. Nazočnost Šubića Bribirskih osobita je na prijelazu u 14. stoljeće i u njegovoj prvoj polovici. Oni su tada bili na razini visokoga sloja europskog plemstva, gosti Anžuvinaca u Napulju, pape u Rimu, sugovornici Mlečanima, a vladali su golemim područjima uz obalu i u dubokom zaleđu. Klis je tada bio nesumnjivo pravo sjedište feudalne vlasti moćnog i uglednoga roda. Spomenuti interesi dvaju gradova Trogira i Splita i gospodar Klisa prepliću se upravo na solinskome području pa tako protječu stoljeća do prvih slutnji turske opasnosti svršetkom 15. i početkom 16. stoljeća.

Konfrontacije, pak, komunalnih vlasti, knezova i gradskih gospodara s Mlečanima i s hrvatskim velikašima, koji u doba hrvatsko - ugarskih kraljeva (13.-15. stoljeće) najčeće imaju interesa i u Klisu, i u Solinu, i u Splitu, i u Trogiru, ne pružaju važnih podataka za solinsku povijesnu priču koju ovdje ukratko izlažemo.

Da bismo oslikali te odnose jednim primjerom, vrijedi spomenuti Domalda, splitskog kneza i vrlo moćnog feudalca, koji je početkom 13. stoljeća upravljao Klisom. Odmetnuvši se od Splićana s njima je neprijateljevao stolujući upravo u Klisu. Takvih je povijesnih ličnosti bio priličan broj.

Svršetkom 15. stoljeća nazire se i u ovim stranama turska opasnost jer je ta ekspanzivna sila stigla prilično blizu Dalmaciji. Poslije osvajanja bosanske države 1463. godine, mogla je lako napadati i plijeniti dalmatinske krajeve: turske su se čete sve više približavale solinskome kraju. Stoga se Klis, kao i u doba gotskih ratova za Justinijana u 6. stoljeću, našao u položaju srodnih tvrđava u zaleđu: Bribira i Knina, pa donekle i Skradina, koje su branile krajeve i područja njima na zapad. Bio je vrlo značajna točka obrane pa je postao i važan cilj napadača.

U tome kontekstu solinsko područje postaje bitno i za Mlečane i za Turke. Dragocjena je vijest koju donosi turski putopisac Evlija Čelebija (1611.- oko 1682.) u kojoj piše: "Da bi mogao osvojiti Klis, Gazi Husref - beg podnio je prijedlog (središnjici u Carigradu), 1534. godine da se Solin utvrdi. Prijedlog mu je bio usvojen pa je u tom gradu podigao tvrđu, sazidanu od klesana kamena u obliku četverokuta". Nema, dašto, nikakve sumnje da je riječ o Gradini. Je li to bilo osnaženje i preuređenje one utvrde za koju F. Bulić i Lj. Karaman smatraju da ju je sagradio splitski biskup Ugolino de Mala Branca u 14. stoljeću, još je uvijek teško suditi. Klišani su je rušili, pa osvajali, Turci su je ponovno uzimali i obnavljali, pojačavali, budući da je bila veoma važna za funkcioniranje solinske luke.

Jedna turska četa bila je već 1471. godine prodrla do Splitskog polja, pljačkala i pustošila. Mlečani, međutim, koji upravljaju Dalmacijom, iz političkih razloga izbjegavaju sukobe s Carigradom. U prvom im je redu stalo do ukupnih političkih, a time trgovačkih i gospodarskih odnosa, poglavito u istočnom Sredozemlju. No, uza sve to, stoljeće i pol vode se krvavi i surovi ratovi: bezbrojni su bili sukobi između Osmanlija, poturica, Vlaha, uskoka, četa Poljičana, Splićana, Kaštelana i europskih plaćenika - s promjenljivim uspjesima, ali sa stravičnim stradanjima i pljačkama koje osiromašuju čitav kraj. Vrhunac te tragične prošlosti bila je uporna borba kliškog kapetana, kaštelana i kneza, prije spomenutoga Petra Kružića, koji je poginuo u solinskoj luci 1537. godine bez dovoljno pomoći kako svoga kralja, tako i Europe. Uzaludne su bile njegove molbe i posjeti ugarskim uglednicima i papi u Rimu: čitav je kraj s Klisom i područjem pod njim pripao Turcima. Tu su novi gospodari pod upravom Rustem - paše, 1541. godine, od preživjela i preostala stanovništva osnovali Novo selo. Mještani su, u statusu kolona, obrađivali zemlju i za Splićane i za Turke. To je bio jedan znak nastaloga suživota između osvajača i starosjeditelja.

Kako je izgledao stari grad - Salona u 16. stoljeću čita se u izvještaju G.B. Giustinijanija koji piše: "Plemenitost, prostranost i veličanstvenost grada Salone naslućuje se po svodovima i lukovima divnoga teatra (amfiteatra! Ž.R.) koji se i danas vide, po golemomu kamenju najfinijeg mramora što je razasuto po tamošnjim poljima, po lijepom stupu od tri komada mramora koji još stoji uspravno na mjestu gdje se pripovijeda da je bio arsenal uz more, te po mnogim lukovima čudesne vrsnoće koji počivaju na vrlo visokim mramornim stupovima, visokima koliko može dobaciti ruka, a na kojima je bio vodovod što je vodio od Salone do Splita....Uokolo se vide mnoge razvaline i ostaci palača, a na mnogim ulomcima prelijepa mramora čitaju se stari natpisi. Tlo se, međutim, uzdiglo i zatrpalo staro kamenje i najvrednije ostatke: "Eto, dobrih podataka koji svjedoče o postupnom propadanju grada, o zasipavanju velikoga područja, o naplavinama koje su nastajale od kiša i potoka, od Solinske rijeke koja je bitno mijenjala tok i djelovala na konfiguriranje čitave delte od Šuplje crkve i Gospina Otoka do obale mora.

Poput Klišana i njihovih gospodara u prijašnjim stoljećima, Turci su u drugoj polovici 16. i u 17. stoljeću nanosili štete i ometali razvitak solinskoga i splitskoga kraja. Kao što je nadbiskup Ugolino da Mala Branca u 14. stoljeću sagradio kaštel u Prosiku (za nj znamo iz pisanih dokumenata, no na zemljištu u Prosiku nema ostataka utvrđenja) da bi se branio od Klišana, tako su i mletačke vlasti na početku 16. stoljeća podizale utvrdu - kaštel na solinskome mostu da bi branile Split od Turaka.

Međutim, za vrijeme turske okupacije znatnog dijela Dalmacije, bilo je i prosperitetnih desetljeća, mirnih odnosa i plodna suživota između Turaka, mjesnoga stanovništva i Splićana pa je tako jedna zgoda iz života ušla i u romantičku literaturu, u spjev L. Botića Adel i Mara, koji je dva puta uglazbljen u operu, najprije od J. Hatzea, a potom od I. Paraća.

No, mnogo su važniji bili plodni trgovački odnosi koji su pridonijeli napretku Splita gdje su na obali podignuti lazareti, skladišta za tranzitnu robu i karanten za robu i putnike. U poodmaklom, naime, 16. stoljeću, u prilično smirenim mletačko-turskim političkim, vojnim i gospodarskim odnosima, Split je postao važno središte tranzitne trgovine s muslimanskim zaleđem. Uz dopuštenje središnjih vlasti Mletačke republike, a poticajem uglednoga trgovca španjolskog Židova Danijela Rodriga, započeo se 1581. godine graditi lazaret pokraj jugoistočne kule Dioklecijanove palače. Ovaj splitski bio je neko vrijeme jedan od najvećih na Sredozemlju: prostrani sklop građevina sa spremištima, carinarnicom i bankom, a potom i karantenom za ljude, za proizvode i za sirovine koji su morem stizali u Split i preko Solina, Klisa i Trilja, odnosno preko Sinja, putovali u duboko zaleđe. Splitska luka imala je u to doba dobro oblikovano pristanište za veći broj lađa koje su u nju doplovljavale. Plodni trgovački odnosi pridonijeli su napretku Splita i čitavoga kraja.

Ratovi Mletaka s Turskom, prekinuli su to plodonosno trgovanje morem i kopnom pa se grad Split i čitavo njegovo geografsko i duhovno okružje vratilo u skromnije okvire jer je zadugo, za mnoga stoljeća, nestao onaj prosperitetni faktor trgovine koji je spajao obalu i unutrašnjost. To se obnovilo tek početkom 20. stoljeća kad su sagrađene željezničke pruge do Sinja i mnogo poslije do Zagreba (1925. godine).

U osvojenome Klisu utemeljena je upravna oblast zvana Kliško-lički sandžak koji se protezao od Konjica, Bosanskog Grahova i Gračaca gotovo do mora, do Skradina i Benkovca. Ta su velika i raznorodna područja bila podijeljena na manje jedinice: kadiluke, nahije i kapetanije, civilne i vojne strukture. U tom je vojno-upravnom rasporedu Klis, pogranično mjesto uz mletački posjed uz obalu, imao važan zadatak pa ga je čuvala jaka vojnička posada. Zbog strateških razloga mletački upravitelji Dalmacije često su ga pokušavali preoteti Turcima: na primjer 1571., pa odmah iduće godine, pa 1578. i 1586. godine. Konačno je splitski plemić Ivan Alberti 1596. godine ušao u Klis, no zakratko. Osim vojničkih razloga koji su bili promjenljive naravi, na razvitak događaja znatno su utjecali pragmatični odnosi mletačkih vlasti i Turaka, ili odnos Habsburgovaca prema jednima i drugima.

Globalne političke prilike na Sredozemlju dovele su do mletačko-turskoga Kandijskoga (1645.-1649.), pa poslije i Morejskoga rata (1684.-1699.). U prvome je solinsko područje s Klisom u pozadini opet bilo poprište velikih bojeva jer je tu stratešku točku, tvrđavu nad prijevojem, Republika trebala uzeti pod svoju vlast kako bi nadzirala unutrašnjost, zaleđe prema Sinju i dalje Kninu, Livnu. Velika mletačka vojska, sastavljena od mnogih četa plaćenika i hrvatskoga mjesnoga stanovništva prikupila se, pod zapovjedništvom generala Leonarda Foscola i još nekolicine vrlih vojnih uglednika toga doba, 1648. godine u Solinskome polju, napala Klis i osvojila ga u kratkom ratovanju od svega nekoliko dana. Do turskoga poraza pod Sinjem 1715. godine bilo je stalnih okršaja, sukoba i pljački, no poslije toga događaja, koji se svake godine obilježava u Sinju viteškom igom Alka, granica je odmaknuta dovoljno daleko pa je zavladao mir na čitavom području.

Solinski je kraj, napušten i opustošen, dočekao svršetak mletačko - turskih ratova: oslobođenje Solina (1647.) i Klisa (1648.). Potom je, svršetkom 17. stoljeća, general Leonardo Foscolo na zapušteno i bezljudno solinsko-vranjičko područje, ponajviše na poluotok Vranjic, kraj prema Kaštelima, zatim Solin, Klis i kraj oko Kamena, naselio, vjeruje se, više od šest stotina obitelji. Pretežno su bili iz Dalmatinske zagore, iz nedaleka zaleđa, ponajviše iz okolice Drniša, koji su sa sobom donijeli skromno blago: nekoliko stada ovaca, malo stoke krupna zuba i nešto konja. To je stanovništvo bilo raznih vjeroispovijedi: bilo je i muslimana i pravoslavaca koji su se, doselivši se u ovaj kraj, prekrštavali na katolički obred tražeći posla na imanjima ovdašnjih kaštelanskih i splitskih posjednika. Zanimljivo je spomenuti da su ti došljaci donijeli i svoje običaje, riječi i nazive, nadimke, premda je uz njih bilo u uporabi i onih još starijih, turskoga porijekla. Etničko i jezično porijeklo, vrijeme i događaji naziru se još danas i u mnogim osobnim imenima i obiteljskim prezimenima i zapamćenim toponimima (Meterize, Majdan, Arapovac, Megdan, Markezina greda itd.).

Doseljenici su imali vojnu obvezu, a zadaća im je bila braniti naseljeno područje. Poglavito stoga što je do 1715. godine, do bitke pod Sinjem, bilo pljačkaških upada i povremenih sukobljavanja s turskim četama koje su se iz zaleđa zalijetale do Klisa i u Splitsko polje.

U 18. stoljeću počinje se obnavljati skromno lokalno poljodjelstvo i stočarstvo ograničenih razmjera, uvjetovanih i prirodnim i gospodarskim okolnostima. Oko 1725. godine, prema popisu iz splitske nadbiskupije, na području Solina i Vranjica živi nešto više od šest stotina stanovnika, što je relativno velik broj. Sam Solin, međutim, nije bitnije napredovao pa je ostao na razini tadašnjih malih naselja koja su nastajala ili oživljavala širom Dalmacije. Stanovitu gospodarsku važnost davale su Solinu prastare i novo sagrađene mlinice i stupe na Solinskoj rijeci, kojima se služilo zaista veliko područje uz obalu i u Dalmatinskoj zagori. Uređuju se, pregrađuju i grade nove crkve, na način skromnog seoskog dalmatinskog baroka, jednostavna oblika, ukrasa i intimna ugođaja. Jedan povijesni izvor iz 1658. godine navodi da je u Kamenu, dakle u naselju koje se formiralo po odlasku Turaka iz solinskoga kraja, bila sagrađena nova crkva, posvećena sv. Mihovilu. Slično je bilo i u ostalim susjednim zaseocima i naseljima pa je u Klisu posvećena Gospinu uzašašću, a u Vranjicu sv. Martinu. U Solinu je sagrađena Gospina crkva na Otoku.

Solinske, pak, ruševine potiču zanimanje još u doba renesanse: Marko Marulić zajedno s Dminom Papalićem šeta tim krajem, zapisuje i skuplja rimske natpise. No, bilo je i manje plemenitih nakana! Tako je, na primjer, mletački providur P. Valier nagradio 1678. godine kamenjem solinskih građevina pjesnika J. Kavanjina za usluge načinjene Republici. Tako mu je olakšao ostvarenje privatnih graditeljskih pothvata. I splitskome nadbiskupu S. Cupilliju bilo je dopušteno 1711. godine koristiti se solinskim kamenjem. Potkraj 18. stoljeća zadarskome se providuru slalo mnogo sanduka kamenja i skulptura.

Primjera ima vrlo mnogo, a među onima manje drastičnima, vrijedi spomenuti da su i Splićani, i Vranjičani i Solinjani uvelike ugrađivali u svoje kuće rimsku skulpturu, natpise, arhitektonske ulomke i ostalo staro kamenje. F. Carrara u svojoj knjizi Topografia e scavi di Salona, Trieste, 1859. kaže ovo: "Povijest nam otkriva razlog tako nastalim razvalinama, pa je stoga - što rekoh na početku - više od barbarstva starih, uradio vandalizam unuk. Salona je uvijek bila našima kamenolom. Od njezinih su ruševina u petnaestome stoljeću velikim dijelom izrasli splitski zvonik i trogirska katedrala, odatle su Mlečani uzimali građu za koju palaču, Splićani za svoje zidine, Solinjani u svako doba za sve vrste gradnje..." Valja, međutim, spomenuti da te nevolje solinskih ruševina, nisu bile u to doba nikakav izuzetak ni u krajevima Europe, niti su takve akcije mletačkih providura, vojnih kapetana i pokrajinskih zapovjednika bile primijenjene samo u Saloni i, kako neuki i neupućeni drže, usmjerene rušenju ovdašnjih spomenika. Napušteni grad, tako reći sav od kamena, bilo je, a još je i danas u svijesti mnogih stanovnika, a neobrazovanih ljudi, sasvim normalno rušiti i upravo odatle, s "ruševine", uzimati kamenje. Bila je to praksa poznata čitavoj Europi. U tome je pragmatika obična života ili, tek katkad, dokazani stav vojničke strategije koji je nalagao rušenje salonitanskog amfiteatra.

Početkom 19. stoljeća raste ukupno kulturno i duhovno ozračje u kojem arheološke starine postupno dobivaju i važnost, i opće priznatu vrijednost: skupljaju se u zbirkama i muzejima (splitski Arheološki muzej utemeljen je 1820. godine), o njima se pišu knjige (F. Lanza, F. Carrara), dokumentira ih se i perom, i kistom (osim P. Zečevića, na primjer, slika ih i liječnik F. Bratanić) domaćih ljudi i inozemnih putopisaca i putujućih slikara.