Veliki gradovi rimskoga doba redovito su pored javnih upravnih zgrada na gradskom trgu, forumu (kurija, bazilika-sudnica, trijemovi), imali i kazalište (teatar) koje određuje kulturnu razinu grada. Salonitanski je u južnom dijelu one prve, stare jezgre trapezoidna oblika; danas je uz cestu što vodi iz Solina prema Kaštelima i Trogiru. Sačuvani su uglavnom svi elementi pa je moguća prilično vjerna predodžba građevine. Bio je sagrađen polovicom 1. stoljeća poslije Krista.
Istraživanja je započeo F. Bulić 1900. godine, a glavna istraživanja provela je već spomenuta danska arheološka misija koja je ovdje iskapala 1922. do 1924. godine. Rezultati tih istraživanja, na žalost, nisu u cijelosti objavljeni pa se za salonitanski teatar ne može izložiti čitava slika istraživanja i otkrivenih nalaza. Posljednji je o teatru pisao D. Rendić Miočević.
Teatar je podignut na mjestu neke starije građevine, vjerojatno nekakva svetišta, kojem se ostaci naziru na južnoj strani. Pri gradnji iskorištena je (kao i u primjeru amfiteatra) prirodna konfiguracija tla na koju su postavljeni koncentrični redovi sjedišta. Sagrađen je po svoj prilici u drugoj polovici 1. stoljeća poslije Krista i taj je svoj oblik, uz povremene građevinske intervencije, zadržao sve do Dioklecijanova doba. Tada su na teatru napravljene bitnije izmjene: čelo pozornice (scaenae frons) bilo je raskošno ukrašeno na sličan način kao i neke građevine u carevoj Palači, a na južnoj strani uspostavljeno je pročelje s trijemom iz kojega se pružao pogled na gradsku luku. Tom je prilikom i scena bila prilagođena novim kazališnim zahtjevima. U to je doba Salona bila na svome vrhuncu pa su takve izmjene bile sasvim logične.
